Posljednji vagon - Biografija

Sjećanje na "Posljednji vagon": Opet bi nam se mnogi obradovali
“Siguran sam da bi i pjesme 'Posljednjeg vagona', da ih danas sviramo, nosile drugu, zreliju emociju”, tvrdi Jovica Mirković

[You must be registered and logged in to see this image.]



Zajednička fotografija nekadašnjih članova grupe “Posljednji vagon” koju je prije nekoliko dana na Fejsbuk profilu objavio bubnjar Jovica Mirković ne znači i ponovno okupljanje benda. Mirković je “Vijestima” kazao da je povod za zajedničku fotografiju privatnog karaktera, iako je svjestan činjenice da bi se povratku “Vagona” obradovali mnogi koji su rasli uz njihovu muziku.

“Naš basista Saša Pavićević već dugo je u Americi, a kako svi danas brzo živimo, iako smo ostali u dobrim odnosima, rijetko se gledamo. No, eto te večeri sve nas je okupio upravo Pavićević, a izašli smo da čujemo bend sina Rada Vojvodića, pjevača 'Posljednjeg vagona'. Ono što je interesantno je da je Radev sin, inače đak Šula Jovovića, nekad gitariste benda”, počinje svoju priču Mirković i dodaje da nakon što su im se prdružili Šule i Miško Jovović, vratile su mu se i emocije vezane za “Posljednji vagon”.

“Rad u bendu 'Posljednji vagon' donio mi je prijateljstva koja bez obzira na sve godine i neke životne puteve, nijesu izblijedjela. Eto, nakon tih zajedničkih fotografija koje su nastale te večeri, nakon 35 godina od osnivanja benda, listajući stare albume naišao sam na fotografiju sa jedne svirke i na nagovor sestre i nju sam okačio na Fejsbuk” dodaje Mirković.

Okupljanje bivših članova benda nakon 35 godina

On ističe da te večeri iako su se sreli stari članovi, nije bilo priče o ponovnom okupljanju benda.

“Volio bih da je došla i ta tema na red. Eto, od svih bendova sa ex-Yu scene, najviše cijenim 'Parni valjak', jer evoluiraju i konstantno se mijenjaju. Recimo, kad god čujem njihovu 'Nedu' donese neku drugu emociju. Siguran sam da bi i pjesme 'Posljednjeg vagona', da ih danas sviramo, nosile drugu, zreliju emociju”, tvrdi Mirković, dodajući da bi i “Posljednji vagon”, da su nastavili da rade danas drugačije zvučao.

“Počev od Šula, koji je pokazao da je sjajan džez gitarista ne samo na prostorima Balkana već i šire, uz sve ostale koji su takođe kao muzičari nakon 'Posljednjeg vagona' dosta napredovali i ja bih u ovim godinama donio neku potpuno drugačiju energiju” siguran je Mirković.

“Posljednji vagon“ nastao je početkom 80-ih godina, a prvu postavu činili su Ruždo Adžović - bubnjar , Igor Zenović klavijature, Saša Pavićević - bas, Miro Zaputović - solo gitara, Miško Jovović - ritam gitara i Rade Vojvodić - vokal. Već nakon nekoliko mjeseci umjesto Adžovića u bend dolazi Jovica Mirković, dok Zaputovića zamjenjuje Mladen Jovanović, a takođe iz benda odlazi i Zenović, pa nastavljaju kao kvintet. Mirković se rado sjeća i poziva da bude dio ovog benda.

“Ja sam drugi bubnjar u grupi. Prvi je bio Ruždo, sada novinar u Sarajevu. Ruždo je napustio grupu godinu dana nakon osnivanja, tačnije 1980. godine. Te iste godine meni otac kupuje bubnjeve iz Njemačke. Ja sad tada imao 15 godina i nisam imao nikakvog iskustva, nisam znao ni da sastavim bubanj, a ne da ga sviram. Tada sam bio član KUD-a “Stara varoš” i nijesam nikoga poznavao iz 'Posljednjeg vagona'”, prisjeća se Mirković koji je član grupe postao upravo zato što je imao svoj instrument.

“Čuli su da je neki dječak iz Stare varoši kupio bubanj jer u to vrijeme nije bilo puno dobrih instrumenata, pogotovo iz inostranstva, saznali su moju adresu i došli do mene. Kako sam tog popodneva bio kod mog pobratima Željka Radulovića, oni su tamo došli da me traže. Bilo je ljeto i ja sam sa četvrtog sprata čuo kroz prozor da neko dovikuje moje ime. Nagnuvši se vidio sad tada tri u odnosu na mene starija momka, koji su stajali pored žutog moskviča (Sašin auto). Sišao sam dolje i upoznao se sa Sašom Pavićevićem, Radem Vojvodićem i Miškom Jovovićem. Poslije kratkog uvoda pozvali su me da budem bubnjar 'Posljednjeg vagona'. Iako sam im odmah zbunjen i iznenađen, odgovorio da ne znam da sviram i da bih kočio njihov rad jer su oni već bili iskusni, oni su me ohrabrili kako sam talentovan i da ću brzo naučiti. Tako je na kraju i bilo”, priča Mirković koji je upornim vježbanjem, okružen, kako kaže, velikom toplinom i drugarstvom članova ubrzo dao prve rezultate, i već nakon nekoliko mjeseci tačnije za doček nove 1981. u Tološima u prostorijama mjesne zajednice imao prvi nastup.

“Bili su prva grupa koja je 1982. godine imala koncerte pop muzike u otvorenoj bašti Sportskog centra 'Morača'. Jedna od autorskih pjesama bila je 'Sonja, izađi da skitamo' Vita Nikolića. U to vrijeme nastaje i kompozicija 'Ljubio sam Nadu u studentskom gradu', na tekst Saše Erakovića. Demo materijal je grupa snimila 1982. u malom, dvokanalnom studiju Radio Bara. Usnimljeno je sedam pjesama, a među njima i 'Zaljubih se ludo (u to plavo čudo)', nova tekstualna verzija numere 'Ljubio sam Nadu'. Napravili su i snimak za omladinsku emisiju RTV Titograd, ali su odgovorni iz ove TV kuće zaključili da se 'preslobodno ponašaju', pa su skrajnuti u zapećak”, piše u svojoj enciklopediji “Crnogorska pop rock muzika 1954-1991” novinar i publicista Željko Milović.

“Posljednji vagon”, prema podacima iz istoimene knjige bio je primjer jedinog benda koji je imao stalni angažman i za platu od 18.500 dinara mjesečno po muzičaru, a svirali su na terasi Sportskog centra “Morača”.


Šta je bilo sa zapisom iz Radio Bara, volio bi da zna i Mirković, kome je žao što ovaj snimak nikad nijesu objavili.

“Volio bih da znam da li je uopšte živ taj zapis. Zaista smo to odlično odradili i taj snimak nosi svu ljepotu i težinu, a naša iskrenost i ljubav prema muzici takođe je mogla da se osjeti. Na tom snimku nalazila se i naša pjesma 'Ljubio sam Nadu u studenskom gradu', koju smo mi izvodili na našim nastupima, ali su je kasnije snimila 'Srebrna krila'”, prisjeća se Mirković i otkriva kako je njihova pjesma završila kod “Srebrnih krila”.

“Saša Eraković tada je bio poznati tekstopisac i sarađivao je sa mnogim drugim bendovima. Nekako je ta pjesma stigla do njih, a kako su 'Srebrna krila' u tom periodu bila mnogo popularniji bend od nas, imali su novac i podršku izdavača, ušli u studio i snimili je. I eto 'Ljubio sam Nadu u studenskom gradu' postala je njihova pjesma, dok smo se mi kanili danas-sjutra da je snimimo. Zato smo, kao mladi lokalni bend, nastavili da je izvodimo na svirkama”, prjeća se Mirković.

Period kad je nastao bend, smatra najboljim godinama kada je u pitanju muzika.

“Za mene su '80. godine donijele najbolju muziku. Sve je bilo veselih nota. Nakon toga je uslijedio rat, i donio potpuno drugačije muzičke stavove. Rambo Amadeus je radio sjajnu muziku, ali to nije za svakoga. Tekstovi su bili intelektualni, trebalo je ljudi da ih shvate, pa im je bilo lakše da se okrenu nekim drugim pravcima i ša la la pjesmama. Svaka zemlja ima svoju Lepu Brenu. Eto Madona je planetarno mnogo popularnija od Čake Kan, međutim, morate priznati da je Čakina muzika i pjevanje mnogo kompleksnije. Ne bih pogrešno da me shvate, nemam ništa protiv bilo kojeg žanra, ali je bitan kvalitet”, siguran je on. To što se danas većina izvođača okreće snimanju društveno-angažovanih singlova, Mirković podržava, ali smatra da postoje i drugi načini da se kroz muziku pokaže bunt.

Jovica Mirković za bubnjevima

“Svaka muzika ima svoj stav. Svi mi, ma kojim žanrom se bavili suočavamo sa krizom, inflacijom, socijalnom situacijom, ali ne moramo još o tome i da pjevamo. Sve to možemo da izbacimo iz sebe energičnijom svirkom, a dobru vibraciju koju stvorimo prenesemo na publiku kako bi lakše pregurala dan. Muzika ne smije biti namjenska, a toliko je i u muzici licemjerja”, poručuje Mirković.

Kod Podgoričanki bili popularni kao da su Bitlsi

Period kada je svirao u bendu, Mirković pamti i po popularnosti, a koliko su kao muzičari u tadašnjem Titogradu bili popularni kod žena skromno je odgovorio:

“To je bilo kao da smo bili Bitlsi, ali stvarno. Ima tu puno priča, žene su nam se bukvalno bacale, ali mi to što smo bili popularni nikad nijesmo koristili” kaže on. Tadašnju Jugoslaviju pamti kao “zdravo i humano društvo”.

“Sa folklorom sam je proputovao nekoliko puta. Čak je 'Posljednji vagon' imao i autorsku pjesmu i tekst posvećen tom vremenu i državi. Tačnije ta pjesma bila je posvećena Titu. Rado smo je i često svirali i izvodili, naročito u Domu vojske, gdje smo često svirali za omladinu Titograda. Tada nije bilo diskoteka, već su se igranke održavale po holovima fakulteta. Najbolje disko žurke su bile na Ekonomskom fakultetu, a malo kasnije na Tehničkom, odakle je krenuo 'POINT' maraton. To je bila najjača promocija i prezentacija rok sastava iz čitave Jugoslavije”, sjeća se Mirković.

"Zona X" zasjenila ex Jugoslaviju

Mirković je danas član benda “JAMB”, koji za sada na nastupima izvodi obrade, no u njihovom repertoaru nema pjesama grupe “Posljednji vagon”.

“Nakon 'Posljednjeg vagona' nastao je bend 'Zona X' a mjesto pjevača prvo je zauzeo Aco Tabaš, pa Bato Vujošević. Braća Jovović, takođe, su svirala u tom bendu za koji su svi govorili da bi zasjenio prostor šire Jugoslavije. Kada je nastao 'JAMB' samo jedan član 'Posljednjeg vagona', pored mene svirao je u sastavu, a krenuli smo u potpuno novu priču. Zato smo smatrali da to sve ne bi imalo težinu da sad sviramo pjesme 'Vagona', pa smo riješili da napravimo repertoar od evergrins i rok standarda. Ali očigledno da to ljudi više ne osjećaju”, tvrdi Mirković.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Poslednji Vagon - Poslednji Vagon (1996)

PGP RTS 512889 STEREO SOKOJ (KD)
PGP RTS 512889 STEREO SOKOJ (LP)

a01. Poslednji Vagon - Za Natasu
a02. Poslednji Vagon - Kanada
a03. Poslednji Vagon - Sonja
a04. Poslednji Vagon - Drug i zena
a05. Poslednji Vagon - Na tvojim grudima

b01. Poslednji Vagon - Ljubio sam Nadu
b02. Poslednji Vagon - Vracala se Jelena
b03. Poslednji Vagon - Suze ljubavi
b04. Poslednji Vagon - Ne zalim te




Poslednji Vagon - Demo snimci (1979-1980)

1. Poslednji Vagon - Drug i žena
2. Poslednji Vagon - Plavo čudo