Dragana Saric (Bebi Dol) - Biografija
Strana 1 od 1 • Delite
Dragana Saric (Bebi Dol) - Biografija
Dragana Saric (Bebi Dol) - Biografija
Ime i prezime: Dragana Šarić
Nadimak: Bebi Dol
Rođendan: 02. 10. 1962.
Porodica: majka Magdalena, pas Maza i familija mačaka
Karijera:
albumi Ruže i krv, Ritam srca, Ljuta sam i Bebi Dol; muzika za film Bore Draškovića „Život je lep“; mnogobrojni koncerti i nastupi sa drugim muzičarima
Zanimanje: pevačica
Mini biografija:
Otac joj je bio umetnik, džez muzičar koji je svirao u beogradskim klubovima. Kada je napunila dva meseca, na poziv Duška Gojkovića njen otac je otišao u Kopenhagen, a odatle se porodca preselili u Hamburg. Njeno detinjstvo bilo je puno putovanja, ali je školu upisala u Beogradu. Uz pomoć svoje bake, upisala je i muzičku školu, kao tinejdžerka imala je hit na top listama.
Slava nema veze sa srećom
Bilo bi licemerno da vam pričam gde kupujem čizme i kuda idem na letovanje. Ako uopšte pričam, a da to nije o muzici, onda treba da govorim i ono što mnogo ljudi misli, a nema priliku da kaže
Bilo je lepo, bilo je divno! Publika je bila fantastična, mislim da sam Beogradu poklonila jedan lep koncert –rekla nam je poznata pevačica Bebi Dol, posle beogradskog nastupa u Pozorištu na Terazijama, kojim je zaista oduševila beogradsku publiku. Bebi je pevala strane klasične hitove, svoje omiljene melodije koje se nalaze i na njenom najnovijem albumu.
Svoja, reklo bi se, i ljubazno svojeglava, već na početku razgovora, saopštava nam da nije model i da ne voli poziranje pred objektivima fotoaparata. Što se tiče priče, raspoložena je za razgovor, iako tek malo oporavljena od gripa koji je nije zaobišao... Njena priča počinje šezdesetih godina prošlog veka, kada je drugog oktobarskog dana rođena kao Dragana Šarić. Ne želi da nam otkrije tačnu godinu rođenja.
–Detinjstvo je period koji vas odredi kasnije kao odraslo biće. Imala sam sreće što sam rođena šezdesetih godina, koje su, posebno posmatrane sa ove vremenske distance, bile godine pune nade. Isto tako imala sam sreće što mi je otac bio umetnik, džez muzičar koji je svirao u beogradskim klubovima. Kada sam napunila dva me-seca, moj otac je na poziv Duška Gojkovića otišao u Kopenhagen, zbog nekog ugovora, a odatle smo se preselili u Hamburg. Kasnije je tata svirao po američkim vojnim bazama svuda po svetu i moje najranije detinjstvo vezano je za putovanja.
Muzika je sekiracija
Uprkos pređenim kilometrima i čestim selidbama, Bebi Dol je školovanje počela u Beogradu, jer je njena majka insistirala na našem obrazovanju, smatrajući američke škole nedovoljno kvalitetnim i temeljnim.
–Sa sedam godina stigla sam u Beograd i krenula u školu. Na svaku moju molbu da me odvedu i u muzičku školu, roditelji su se izvlačili. Posle nekog vremena shvatila sam da oni ne žele da me upišu jer je mama mislila, a bogami i tata, da bi dobro bilo da prođem bez te sekiracije u životu. E, onda sam ja pametnica zamolila za pomoć moju pokojnu nanu. Ona je najpre otišla kod frizera da se ulepša, a sledećeg dana me odvela u Muzičku školu „Mokranjac“. Učila sam klavir, potom i solo pevanje i, uporedo sa klasičnim obrazovanjem, završila nižu i srednju muzičku školu kao dosta dobar đak.
Ime i prezime: Dragana Šarić
Nadimak: Bebi Dol
Rođendan: 02. 10. 1962.
Porodica: majka Magdalena, pas Maza i familija mačaka
Karijera:
albumi Ruže i krv, Ritam srca, Ljuta sam i Bebi Dol; muzika za film Bore Draškovića „Život je lep“; mnogobrojni koncerti i nastupi sa drugim muzičarima
Zanimanje: pevačica
Mini biografija:
Otac joj je bio umetnik, džez muzičar koji je svirao u beogradskim klubovima. Kada je napunila dva meseca, na poziv Duška Gojkovića njen otac je otišao u Kopenhagen, a odatle se porodca preselili u Hamburg. Njeno detinjstvo bilo je puno putovanja, ali je školu upisala u Beogradu. Uz pomoć svoje bake, upisala je i muzičku školu, kao tinejdžerka imala je hit na top listama.
Slava nema veze sa srećom
Bilo bi licemerno da vam pričam gde kupujem čizme i kuda idem na letovanje. Ako uopšte pričam, a da to nije o muzici, onda treba da govorim i ono što mnogo ljudi misli, a nema priliku da kaže
Bilo je lepo, bilo je divno! Publika je bila fantastična, mislim da sam Beogradu poklonila jedan lep koncert –rekla nam je poznata pevačica Bebi Dol, posle beogradskog nastupa u Pozorištu na Terazijama, kojim je zaista oduševila beogradsku publiku. Bebi je pevala strane klasične hitove, svoje omiljene melodije koje se nalaze i na njenom najnovijem albumu.
Svoja, reklo bi se, i ljubazno svojeglava, već na početku razgovora, saopštava nam da nije model i da ne voli poziranje pred objektivima fotoaparata. Što se tiče priče, raspoložena je za razgovor, iako tek malo oporavljena od gripa koji je nije zaobišao... Njena priča počinje šezdesetih godina prošlog veka, kada je drugog oktobarskog dana rođena kao Dragana Šarić. Ne želi da nam otkrije tačnu godinu rođenja.
–Detinjstvo je period koji vas odredi kasnije kao odraslo biće. Imala sam sreće što sam rođena šezdesetih godina, koje su, posebno posmatrane sa ove vremenske distance, bile godine pune nade. Isto tako imala sam sreće što mi je otac bio umetnik, džez muzičar koji je svirao u beogradskim klubovima. Kada sam napunila dva me-seca, moj otac je na poziv Duška Gojkovića otišao u Kopenhagen, zbog nekog ugovora, a odatle smo se preselili u Hamburg. Kasnije je tata svirao po američkim vojnim bazama svuda po svetu i moje najranije detinjstvo vezano je za putovanja.
Muzika je sekiracija
Uprkos pređenim kilometrima i čestim selidbama, Bebi Dol je školovanje počela u Beogradu, jer je njena majka insistirala na našem obrazovanju, smatrajući američke škole nedovoljno kvalitetnim i temeljnim.
–Sa sedam godina stigla sam u Beograd i krenula u školu. Na svaku moju molbu da me odvedu i u muzičku školu, roditelji su se izvlačili. Posle nekog vremena shvatila sam da oni ne žele da me upišu jer je mama mislila, a bogami i tata, da bi dobro bilo da prođem bez te sekiracije u životu. E, onda sam ja pametnica zamolila za pomoć moju pokojnu nanu. Ona je najpre otišla kod frizera da se ulepša, a sledećeg dana me odvela u Muzičku školu „Mokranjac“. Učila sam klavir, potom i solo pevanje i, uporedo sa klasičnim obrazovanjem, završila nižu i srednju muzičku školu kao dosta dobar đak.
"Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."
kosovce3- Webmaster
Datum upisa : 29.08.2013Za broj objavljenih porukaZlatna HarmonikaZa broj kreiranih temaZlatan GramafonZa broj temaZlatan MikrofonZa broj lajkovaZlatan KljucZa broj prijatelja (Zahtev je prihvacen)Zlatna NotaZa broj poruka koje je clan videoZlatna zvezda
Datum rođenja : 01.09.1930
Re: Dragana Saric (Bebi Dol) - Biografija
Od Dragane do Bebi
Ali, posle srednje muzičke, Bebi ne upisuje i Akademiju.
–Odluka da ne upišem Akademiju doneta je više na iracionalnom nivou, van moje volje. Bio je to Beograd osamdesetih, a na taj period danas se gleda sa puno nostalgije. Dobila sam poziv od Televizije Beograd da je predstavljam na lokalnom evrovizijskom takmičenju sa čuvenom pesmom „Rudi“. Ta pesma otvorila mi je vrata velike Jugoslavije. Kao tinejdžerka, prodavala sam ploče u nezamislivo velikim tiražima –objašnjava nam i kaže da je još tada pokušala da se sakrije od javnosti…
–Meni slava nije bila potrebna, niti sam je želela. Takozvana slava nema veze sa srećom i zadovoljstvom u životu, čak ima i mnogo suprotnih primera… –kaže Bebi Dol. A kako je dobila to ime?
–Čitava ta priča o imenu Bebi Dol... Pa, ja sam sebi dala neko apstraktno ime i prezime jer sam mislila da ću moći da prođem bez intervjua, slikanja. Išla sam u školu i bilo mi je bitno da moje društvo ne pomisli da se sad nešto pravim važna. Međutim, sticajem okolnosti, moj singl „Mustafa“ stigao je na sve top-liste stare Jugoslavije, prodao se u nekoliko desetina hiljada primeraka. Jednoga dana pred mojom školom, današnjom XIV gimnazijom, kod Kalenić pijace, pojavio se čuveni Danilo Štrbac, urednik TV Revije, koja se prodavala u ogromnom tiražu. Prišao mi je, rekao kako je u Šumatovcu čuo ko sam i pred fotoreporterom mi objasnio da moram da mu dam intervju jer imam „broj 1“ na top-listama. Tako je krenulo... Danas mogu da kažem da sam srećna, jer što ranije mlado biće krene u samostalan život, to kasnije ima više vremena da koriguje svoje stavove, greške, da uči. U poređenju sa mojim prijateljima koji žive neke regularne egzistencije, ja sam u velikom plusu, jer je moj život krenuo ranije i sve one zablude i iluzije koje prate mlade nežne godine desile su mi se ranije –kaže Bebi.
Popularnost nema samo lepu stranu medalje…
–I u mom slučaju sve se nekako događalo uobičajeno, klasično. Bilo je puno „kobajagi prijatelja“, onda vam godine pomognu i shvatite da je ogromna većina ljudi onaj deo populacije „koji te voli zato što te mrzi“. Hoće deo tvoje slave, neko hoće ruku, neko nogu, neko tašnu, neko cipele. Vaspitana sam da dajem, to sam i radila. Moja mama često kaže da je oblačila pola Beograda, ali nije mi žao. Kuća mi je uvek bila puna, često „takozvanih drugarica“. Pre podne se dolazilo kod mene na kafu, šminkanje, oblačenje, pa se išlo na ručak u Stupicu, pa sa mnom na snimanje, pa opet kod mene na novo sređivanje. Oko pola dva noću išlo se u Akademiju ili Zvezdu, kada klinci odu kući. Tako sam živela dosta dugo dok nisam shvatila da nije zlato sve što sija.
Imam malo prijatelja
A kada je to shvatila, promenila se…
–Kada naučite neke lekcije, potpuno zatvorite vrata svog života. Tako je danas u mom životu malo ljudi. Živim sa majkom. Imam kuče Mazu, srpskog džukca kojeg sam spasla dok su padale bombe, i imam porodicu mačaka. Volim životinje. Ipak, zahvaljujući muzici i koncertima, upoznala sam i nove prijatelje. Jedni su odlazili iz mog života, a drugi su dolazili. Valjda sam to i zaslužila. Nemam prijateljstva sklopljena iz interesa. Odem u nepoznati kraj, prepoznam nekoga sličnog meni, pa tako, na najneverovatnijim mestima imam prijatelje za čitav život. Od Italije, Francuske, Kragujevca do Kikinde...
Nisam zaljubljena
Tokom čitave njene karijere, javnost je najviše zanimala njena veza sa pevačem Masimom Savićem.
Neke druge priče, Bebi Dol je skrivala od javnosti, a o svom ljubavnom životu danas kaže:
–Što se ljubavi tiče, imala sam sreće. Bila sam voljena. Mislim da je za ženu veoma važno da ima svest o tome da ju je nekada neko mnogo voleo. Imala sam sreću, bila sam u nekoliko kvalitetnih veza u životu. Trenutno nisam u ljubavi i nisam zbog toga specijalno indisponirana, jer još uvek verujem u ljubav, za razliku od većine mojih prijateljica koje su ili već razvedene ili pred razvodom, ali su ranjene i više ne veruju u ljubav. Stalno im govorim da im se ljubav ne može ni desiti ako od nje dignu ruke.
Kako i u drugim stvarima tražim kvalitet, tako i u vezi sa najbližim bićem tražim sve, skroz, da bude kako treba. Ne volim ljubavne odnose zasnovane na strahu od samoće ili strahu kako ćeš ostati sam posle toliko godina veze. Nije lako, znam, i ja sam imala jednu dugu vezu i rešili smo da je okončamo, a to je kao kada ponovo učite da hodate na dve noge. Nije to ništa strašno, nauči se.
Pevam, bilo gde
Njen život od rođenja je ličio na nomadski, ali se muzikom i pevanjem bavila gde god da je živela.
–Svaki put kada bih osetila da problem nije u meni, da prevazilazi moje mogućnosti, odlazila bih odavde. Mnogo sam putovala, ali sam i tamo gde sam odlazila, bila umetnik. Poznajem dosta ljudi koji, kada odu odavde, ne budu to što jesu, umetnici, već budu trgovci, bankari, restorandžije... Meni nikada nije bilo u redu da, ako promenim mesto boravka, menjam i svoju ličnost i profesiju.
Živela je u Egiptu, u Americi, širom Evrope…
–U mladim godinama, svaki put kada mi se nešto ne bi dopalo, pakovala sam kofere i odlazila. Događalo se i suprotno. U Parizu sam imala odličan ugovor, a to je bilo 1994. godine, u jeku poznatih društvenih okolnosti. Ali, kada sam dva meseca provela bez sna strahujući šta će se u mojoj zemlji desiti, da možda neću videti mamu ko zna koliko godina, vratila sam se. Na sve molbe mog užasnutog agenta, koji je predlagao da me uda i tako reši problem papira, ja sam kao prava pravoslavno odgojena devojka rekla da se ne plašim života, možda i ne shvatajući šta će mi se desiti.
Tada sam izjavljivala da ću peške da dođem do Beograda, i došla sam poslednjim avionom sa nekoliko francuskih novinara. Bila sam spremna da budem bolničarka. Došla sam ovde i zatekla jedan potpuno lud Beograd. Bila sam očajna jer sam mislila da posle svih svetskih ratova takve stvari niko više neće raditi. Ali bili smo toliko glupi da izaberemo rat. Ako ima neka prednost života na ovom ludom terenu, to je onda to što vas stvari i ljudi učine mnogo izdržljivijim. Posebno mislim na žene, jer njih krasi mnogo više upornosti nego naše muškarce.
Ne može novac sve
A šta to Bebi Dol ceni kod ljudi, a čega se gnuša?
–Najviše na svetu prezirem licemerje, a najviše cenim kada ljudi imaju hrabrosti da budu onakvi kakvi jesu, da se pokažu kakvi su. Prema ljudskom licemerju i sebičnosti osećam se loše, to me deprimira. Deprimira me i kada vidim odrasle ljude koji se ponašaju grozno, kao zveri prema drugima. To svakodnevno gledam po našim ulicama i to je nešto što me najviše brine, ali me to i drži ovde, jer se nadam da će zdrav razum pobediti među ljudima. Više nisam u godinama kada lako odustajem. Kada bi ekonomija bila naš jedini problem, uopšte ne bih brinula. Znate, ne može novac sve, iako se mnogi iza toga kriju.
–Vaspitana sam da pomognem kada mogu, da pružim ruku, da ne činim zlo i da u okviru svog malog života budem najbolja što mogu. Vi zbilja možete danas da padnete usred Beograda i da vas ljudi zaobilaze. Tako se ranije nije živelo. Događa mi se da me prihvataju bolje u drugim gradovima u okruženju, a ovde nailazim na gard. Verovatno zato što govorim ono što mislim –priča nam Bebi Dol i dodaje da i danas veruje da je izgovorena istina možda pola puta do rešenja problema.
Dajte lepotu...
–Zato govorim. Bilo bi licemerno da vam pričam gde kupujem čizme i gde idem na letovanje. Ako uopšte pričam nešto, a da to nije o muzici, onda treba da budem hrabra, pa da izgovorim i ono što možda mnogo ljudi misli, a nema priliku da to javno kaže.
Ne volim kada čujem za sve što ne valja da je to „srpski mentalitet“. Ne, to nije srpski mentalitet koji ja znam iz svoje kuće! Moj pradeda bio je kafedžija, pre više od dva veka držao je kafanu „Kod devet kočijaša“ na današnjem Neimaru, i znam da ljudi generacijama unazad nisu imali potrebu da se svađaju i govore ružne reči, živeli su mirno i normalno. E, to je srpski mentalitet. Svaki put kada izađem pred ljude i pevam i dam im lepotu, oni su potpuno spremni da je prime, samo treba neko da im je da. Nevolja je što su neki novi bogataši postali vlasnici naših života. To su ljudi koji do pre 15 godina nisu imali interesovanja ni za bioskop…
A o svojoj svakodnevici, ovde i sada, Bebi Dol kaže:
–Izvršavam svakodnevne obaveze kao i svi ljudi, idem u prodavnicu, jurim u banku, brinem o mojim životinjama i ne volim telefon. Volim da, kad se ujutro probudim, pustim neku lepu muziku. Pre neko jutro probudila sam se sa užasnim gripom, sva sam bila grozna. Mamin predlog bio je da pustim Mariju Kalas. Pustila sam glasno, glasno... i uživala. Onda mi je i bolest bila „okej“.
Imam opasan plan
Za Bebi, muzika jeste najvažnija, ali ne i jedina ljubav...
– Pravim kolaže, pišem, spremam koncerte, i to je sasvim dovoljno. Imam nekoliko aktivnih ideja koje čuvam za trenutak kada ću imati vremena... Htela sam ranije da studiram i kostim, tako da imam opasan plan kada je reč o dizajnu. Pravim divne kolaže i moj izdavač „Mascom“ od mene je izmamio obećanje da ću na proleće napraviti izložbu gde će svaka od pesama sa poslednjeg CD-a imati svoj propratni kolaž – otkriva nam Bebi Dol.
Ali, posle srednje muzičke, Bebi ne upisuje i Akademiju.
–Odluka da ne upišem Akademiju doneta je više na iracionalnom nivou, van moje volje. Bio je to Beograd osamdesetih, a na taj period danas se gleda sa puno nostalgije. Dobila sam poziv od Televizije Beograd da je predstavljam na lokalnom evrovizijskom takmičenju sa čuvenom pesmom „Rudi“. Ta pesma otvorila mi je vrata velike Jugoslavije. Kao tinejdžerka, prodavala sam ploče u nezamislivo velikim tiražima –objašnjava nam i kaže da je još tada pokušala da se sakrije od javnosti…
–Meni slava nije bila potrebna, niti sam je želela. Takozvana slava nema veze sa srećom i zadovoljstvom u životu, čak ima i mnogo suprotnih primera… –kaže Bebi Dol. A kako je dobila to ime?
–Čitava ta priča o imenu Bebi Dol... Pa, ja sam sebi dala neko apstraktno ime i prezime jer sam mislila da ću moći da prođem bez intervjua, slikanja. Išla sam u školu i bilo mi je bitno da moje društvo ne pomisli da se sad nešto pravim važna. Međutim, sticajem okolnosti, moj singl „Mustafa“ stigao je na sve top-liste stare Jugoslavije, prodao se u nekoliko desetina hiljada primeraka. Jednoga dana pred mojom školom, današnjom XIV gimnazijom, kod Kalenić pijace, pojavio se čuveni Danilo Štrbac, urednik TV Revije, koja se prodavala u ogromnom tiražu. Prišao mi je, rekao kako je u Šumatovcu čuo ko sam i pred fotoreporterom mi objasnio da moram da mu dam intervju jer imam „broj 1“ na top-listama. Tako je krenulo... Danas mogu da kažem da sam srećna, jer što ranije mlado biće krene u samostalan život, to kasnije ima više vremena da koriguje svoje stavove, greške, da uči. U poređenju sa mojim prijateljima koji žive neke regularne egzistencije, ja sam u velikom plusu, jer je moj život krenuo ranije i sve one zablude i iluzije koje prate mlade nežne godine desile su mi se ranije –kaže Bebi.
Popularnost nema samo lepu stranu medalje…
–I u mom slučaju sve se nekako događalo uobičajeno, klasično. Bilo je puno „kobajagi prijatelja“, onda vam godine pomognu i shvatite da je ogromna većina ljudi onaj deo populacije „koji te voli zato što te mrzi“. Hoće deo tvoje slave, neko hoće ruku, neko nogu, neko tašnu, neko cipele. Vaspitana sam da dajem, to sam i radila. Moja mama često kaže da je oblačila pola Beograda, ali nije mi žao. Kuća mi je uvek bila puna, često „takozvanih drugarica“. Pre podne se dolazilo kod mene na kafu, šminkanje, oblačenje, pa se išlo na ručak u Stupicu, pa sa mnom na snimanje, pa opet kod mene na novo sređivanje. Oko pola dva noću išlo se u Akademiju ili Zvezdu, kada klinci odu kući. Tako sam živela dosta dugo dok nisam shvatila da nije zlato sve što sija.
Imam malo prijatelja
A kada je to shvatila, promenila se…
–Kada naučite neke lekcije, potpuno zatvorite vrata svog života. Tako je danas u mom životu malo ljudi. Živim sa majkom. Imam kuče Mazu, srpskog džukca kojeg sam spasla dok su padale bombe, i imam porodicu mačaka. Volim životinje. Ipak, zahvaljujući muzici i koncertima, upoznala sam i nove prijatelje. Jedni su odlazili iz mog života, a drugi su dolazili. Valjda sam to i zaslužila. Nemam prijateljstva sklopljena iz interesa. Odem u nepoznati kraj, prepoznam nekoga sličnog meni, pa tako, na najneverovatnijim mestima imam prijatelje za čitav život. Od Italije, Francuske, Kragujevca do Kikinde...
Nisam zaljubljena
Tokom čitave njene karijere, javnost je najviše zanimala njena veza sa pevačem Masimom Savićem.
Neke druge priče, Bebi Dol je skrivala od javnosti, a o svom ljubavnom životu danas kaže:
–Što se ljubavi tiče, imala sam sreće. Bila sam voljena. Mislim da je za ženu veoma važno da ima svest o tome da ju je nekada neko mnogo voleo. Imala sam sreću, bila sam u nekoliko kvalitetnih veza u životu. Trenutno nisam u ljubavi i nisam zbog toga specijalno indisponirana, jer još uvek verujem u ljubav, za razliku od većine mojih prijateljica koje su ili već razvedene ili pred razvodom, ali su ranjene i više ne veruju u ljubav. Stalno im govorim da im se ljubav ne može ni desiti ako od nje dignu ruke.
Kako i u drugim stvarima tražim kvalitet, tako i u vezi sa najbližim bićem tražim sve, skroz, da bude kako treba. Ne volim ljubavne odnose zasnovane na strahu od samoće ili strahu kako ćeš ostati sam posle toliko godina veze. Nije lako, znam, i ja sam imala jednu dugu vezu i rešili smo da je okončamo, a to je kao kada ponovo učite da hodate na dve noge. Nije to ništa strašno, nauči se.
Pevam, bilo gde
Njen život od rođenja je ličio na nomadski, ali se muzikom i pevanjem bavila gde god da je živela.
–Svaki put kada bih osetila da problem nije u meni, da prevazilazi moje mogućnosti, odlazila bih odavde. Mnogo sam putovala, ali sam i tamo gde sam odlazila, bila umetnik. Poznajem dosta ljudi koji, kada odu odavde, ne budu to što jesu, umetnici, već budu trgovci, bankari, restorandžije... Meni nikada nije bilo u redu da, ako promenim mesto boravka, menjam i svoju ličnost i profesiju.
Živela je u Egiptu, u Americi, širom Evrope…
–U mladim godinama, svaki put kada mi se nešto ne bi dopalo, pakovala sam kofere i odlazila. Događalo se i suprotno. U Parizu sam imala odličan ugovor, a to je bilo 1994. godine, u jeku poznatih društvenih okolnosti. Ali, kada sam dva meseca provela bez sna strahujući šta će se u mojoj zemlji desiti, da možda neću videti mamu ko zna koliko godina, vratila sam se. Na sve molbe mog užasnutog agenta, koji je predlagao da me uda i tako reši problem papira, ja sam kao prava pravoslavno odgojena devojka rekla da se ne plašim života, možda i ne shvatajući šta će mi se desiti.
Tada sam izjavljivala da ću peške da dođem do Beograda, i došla sam poslednjim avionom sa nekoliko francuskih novinara. Bila sam spremna da budem bolničarka. Došla sam ovde i zatekla jedan potpuno lud Beograd. Bila sam očajna jer sam mislila da posle svih svetskih ratova takve stvari niko više neće raditi. Ali bili smo toliko glupi da izaberemo rat. Ako ima neka prednost života na ovom ludom terenu, to je onda to što vas stvari i ljudi učine mnogo izdržljivijim. Posebno mislim na žene, jer njih krasi mnogo više upornosti nego naše muškarce.
Ne može novac sve
A šta to Bebi Dol ceni kod ljudi, a čega se gnuša?
–Najviše na svetu prezirem licemerje, a najviše cenim kada ljudi imaju hrabrosti da budu onakvi kakvi jesu, da se pokažu kakvi su. Prema ljudskom licemerju i sebičnosti osećam se loše, to me deprimira. Deprimira me i kada vidim odrasle ljude koji se ponašaju grozno, kao zveri prema drugima. To svakodnevno gledam po našim ulicama i to je nešto što me najviše brine, ali me to i drži ovde, jer se nadam da će zdrav razum pobediti među ljudima. Više nisam u godinama kada lako odustajem. Kada bi ekonomija bila naš jedini problem, uopšte ne bih brinula. Znate, ne može novac sve, iako se mnogi iza toga kriju.
–Vaspitana sam da pomognem kada mogu, da pružim ruku, da ne činim zlo i da u okviru svog malog života budem najbolja što mogu. Vi zbilja možete danas da padnete usred Beograda i da vas ljudi zaobilaze. Tako se ranije nije živelo. Događa mi se da me prihvataju bolje u drugim gradovima u okruženju, a ovde nailazim na gard. Verovatno zato što govorim ono što mislim –priča nam Bebi Dol i dodaje da i danas veruje da je izgovorena istina možda pola puta do rešenja problema.
Dajte lepotu...
–Zato govorim. Bilo bi licemerno da vam pričam gde kupujem čizme i gde idem na letovanje. Ako uopšte pričam nešto, a da to nije o muzici, onda treba da budem hrabra, pa da izgovorim i ono što možda mnogo ljudi misli, a nema priliku da to javno kaže.
Ne volim kada čujem za sve što ne valja da je to „srpski mentalitet“. Ne, to nije srpski mentalitet koji ja znam iz svoje kuće! Moj pradeda bio je kafedžija, pre više od dva veka držao je kafanu „Kod devet kočijaša“ na današnjem Neimaru, i znam da ljudi generacijama unazad nisu imali potrebu da se svađaju i govore ružne reči, živeli su mirno i normalno. E, to je srpski mentalitet. Svaki put kada izađem pred ljude i pevam i dam im lepotu, oni su potpuno spremni da je prime, samo treba neko da im je da. Nevolja je što su neki novi bogataši postali vlasnici naših života. To su ljudi koji do pre 15 godina nisu imali interesovanja ni za bioskop…
A o svojoj svakodnevici, ovde i sada, Bebi Dol kaže:
–Izvršavam svakodnevne obaveze kao i svi ljudi, idem u prodavnicu, jurim u banku, brinem o mojim životinjama i ne volim telefon. Volim da, kad se ujutro probudim, pustim neku lepu muziku. Pre neko jutro probudila sam se sa užasnim gripom, sva sam bila grozna. Mamin predlog bio je da pustim Mariju Kalas. Pustila sam glasno, glasno... i uživala. Onda mi je i bolest bila „okej“.
Imam opasan plan
Za Bebi, muzika jeste najvažnija, ali ne i jedina ljubav...
– Pravim kolaže, pišem, spremam koncerte, i to je sasvim dovoljno. Imam nekoliko aktivnih ideja koje čuvam za trenutak kada ću imati vremena... Htela sam ranije da studiram i kostim, tako da imam opasan plan kada je reč o dizajnu. Pravim divne kolaže i moj izdavač „Mascom“ od mene je izmamio obećanje da ću na proleće napraviti izložbu gde će svaka od pesama sa poslednjeg CD-a imati svoj propratni kolaž – otkriva nam Bebi Dol.
"Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."
kosovce3- Webmaster
Datum upisa : 29.08.2013Za broj objavljenih porukaZlatna HarmonikaZa broj kreiranih temaZlatan GramafonZa broj temaZlatan MikrofonZa broj lajkovaZlatan KljucZa broj prijatelja (Zahtev je prihvacen)Zlatna NotaZa broj poruka koje je clan videoZlatna zvezda
Datum rođenja : 01.09.1930
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|