The Cult - Biografija



Stekli su status jedne od najutjecajnijih britanskih rock grupa u osamdesetima i dijelu devedesetih, a kada su odlučili da je rock njihovo područje bili su prilično usamljeni na toj sceni. The Cult tada nisu bili rock revivalisti, za to su bili daleko premladi, bili su jednostavno rock novaci koji su prilagodili žanr za generaciju koja nikad nije izravno iskusila njegovu veličinu deset ili dvadeset godina ranije.
The Cult mašinerija sada traje već, aktivno i pasivno, preko dvadeset godina. Autorski tandem Ian Astbury i Billy Duffy predstavljaju dušu grupe - oni su dva suprotna karaktera, proizašla iz tmurne britanske post-punk scene ranih osamdesetih, doba kada je stvorena njihova alkemija partnerstva u pisanju pjesama. Točno je da postoji dugačak popis različitih ljudi u vrhunskim ritam-sekcijama koje su imali tijekom godina, ali nije li baš to pridonijelo različitosti i dinamici svakog njihovog albuma i perioda? Ionako su The Cult ona dvojica rođenih rockera koji uvijek smatraju da imaju nedovršenog posla međusobno, ali i prema svojem plemenu fanova.
Billy Duffy rođen je 12 svibnja 1961. u Manchesteru. Gitarističku karijeru započinje 1979. u punk grupi The Nosebleeds u kojoj je vokal tada bio 18-godišnji Morrissey. Daje i prve gitarske lekcije svojem prijatelju, gitaristu The Smithsa, Johnnyju Marru. Nakon još nekoliko punk grupa, Duffy upada u post-punkere Theatre Of Hate. Njih napušta krajem '82., baš u doba kad je upoznao mladog pjevača Iana, čija je grupa The Southern Death Cult svirala zajedno s Theatre Of Hate. Njegove su mu se vokalne sposobnosti odmah svidjele.
Ian Astbury rođen je 14 svibnja 1962. u Heswallu, Cheshire, na sjeverozapadu Engleske. Kao dječak je s obitelji 1973. emigrirao u Kanadu, gdje se prvi put upoznao s kulturom američkih Indijanaca u rezervatu Six Nations. Bio je fasciniran indijanskim načinom života, koji je duboko utjecao na njega, a pogotovo na njegov budući glazbeni izričaj. Za 17. rođendan mu umire majka. Shrvan time, vraća se natrag u Englesku i uzima djevojačko prezime majke - Lindsay. Vrti se po bendovima u Glasgowu, Belfastu i Londonu, te na kraju završava u Bradfordu, gdje početkom 1981. formira The Southern Death Cult.
The Southern Death Cult su bili predvodnici 'positive punk' pokreta - kakofoničan post-punk bend pod utjecajem indijanske kulture, s dosta tribal bubnjeva i glasnim, živahnim pjevačem. U listopadu '82. se na naslovnici New Musical Expressa pojavljuje Ian Lindsay, kako se tada prezivao (seriju fotografija S.D.Culta radi Anton Corbijn). U prosincu '82. izdaju singl "Fatman/Moya", početkom '83. su predgrupa Bauhausu. Ubrzo nakon toga se razilaze, prije nego što je počelo snimanje albuma. Etiketa Beggars Banquet izdala je tek nakon raspada grupe materijale s različitih sessiona i svirki uživo na kompilaciji jednostavno nazvanoj "The Southern Death Cult.
Nakon raspada S.D.Culta u veljači '83., Ian (tada bez ikakvog smještaja i novca) dolazi kod Billyja, koji je nedavno izašao iz Theatre Of Hate. U travnju 1983. osnivaju Death Cult. Nova ritam-sekcija bili su bubnjar Ray Mondo i basist Jamie Stewart (s njima ostaje do 1990.), oboje iz goth-benda Ritual. Ray je bio crni bubnjar s neobičnim stilom sviranja, a Jamie je zapravo svirao gitaru, ali se prebacio na bas-gitaru. Ubrzo su snimili EP s pjesmama "Brothers Grimm", "Horse Nation", "Ghost Dance" i "Christians".
Takva postava činila ih je pravom post-punk supergrupom - Theatre of Hate i The Southern Death Cult bila su dva benda legendarnih statusa. Zato su odlučili prve koncerte održati izvan dometa britanskih muzičkih novinara, pa u ljeto 1983. sviraju po nekoliko europskih zemalja. U želji za više ravnijim, rock stilom sviranja bubnjeva, odlučuju promijeniti bubnjara. Nakon desetak nastupa po Britaniji u rujnu te godine, Mondo izlazi, a ulazi Nigel Preston (prijašnji bubnjar Theatre Of Hate, a u to vrijeme u Sex Gang Childrenu). S njim odmah snimaju dinamičan singl "God's Zoo" koji izlazi krajem listopada 1983. i nagoviješta da bend cilja malo više od standardnih indie-label grupa.
Novi preokret dolazi u siječnju 1984. godine. Bio je petak 13. i nastupili su u prime-time večernjem televizijskom terminu BBC-a rezerviranom za muzički program, na emisiji Joolsa Hollanda "The Tube". Smatravši da previše asocira na negativno, izbacili su 'Death' dio iz imena i nazvali se jednostavno - The Cult. U emisiji "The Tube" Ian je to vrlo jednostavno objasnio: "Mi smo više o životu nego o smrti!". Te večeri su se snažnim i energičnim nastupom prezentirali širokom gledateljstvu emisije. Osjećajući da je počela nova era, Ian u to doba vraća svoje pravo prezime Astbury.
U travnju 1984. ulaze u Rockfield Studios u Walesu na snimanje debi-albuma naslovljenog "Dreamtime", a producira ih John Brand. The Cult su po prvi puta imali snažan identitet kao četvorka. Partnerstvo osovine Astbury/Duffy u pisanju pjesama bilo je očigledno i prirodno. "Dreamtime" izlazi u rujnu 1984. i prvih 30.000 kopija albuma uključuje besplatan live album "Live At The Lyceum", snimljen u Londonu četiri mjeseca ranije. Tada su još uvijek bili pod debelim utjecajem post-punk goth prošlosti i daleko od čistog rocka koji će svirati 3 godine kasnije, ali bili su prepoznatljivi svojim zvukom i imali su odličan debi-album koji je zvučao kao da im je već drugi ili treći.
Iako jednom nogom još uvijek na staroj goth školi elaboriranoj u prijašnjim grupama, probijao je interes benda za psihodelijom i blues rockom. Nije potrebno previše naglašavati da je tada to bilo ravno samoubojstvu, ali ustrajnošću prema više-rock (i manje-goth) stilu počeli su raditi hrabar korak naprijed. "Spiritwalker", "Horse Nation", "Go West" i "Resurrection Joe" prštile su tom-tomovima, Duffyjevim gitarama i Indijancima-inspiriranog i rockom-fasciniranog vokala, post-punkera Iana Astburyja. Na albumu je bila i ostavština iz njegovog S.D.Cult perioda, pjesma "A Flower In The Desert" (orig. "Flowers In The Forest").
"Dreamtime" je postao jedan od prvih alternativnih rock (u širem smislu) albuma osamdesetih, u sebi je imao goth elemente i blagu refleksiju rock-psihodelije kasnih šezdesetih. Promoviranje je krenulo s grupom Big Country po Britaniji, a po Europi sa The Sisterhood (koji će uskoro promijeniti ime u The Mission). 1984. održavaju oko šezdeset koncerata u Europi i Americi.
Sljedeći album "Love" doveo ih je u fokus kao uzbudljiv i već potpuno formiran bend, koji je prerastao okvire utemeljene na prvijencu "Dreamtime". Ovdje je pristup bio više tradicionalno rockerski, a koherencija prijašnjeg post-punk goth zvuka sa klasičnim rockom njihovih idola Hendrixa, The Doors i Janis Joplin uspješno je rezultirala svježim novim zvukom The Culta - energijom nabijenim rockom, s dozom mistike i psihodelije. "Love" razdoblje počinje u travnju 1985. snimanjem singla "She Sells Sanctuary" koji je već sljedećeg mjeseca dogurao do vrhova britanskih ljestvica i stavio bend pod povećalo kritičara i novinara. S njima je tada za bubnjevima još uvijek bio Nigel Preston.
Na nesreću, baš u to doba stabilnost grupe narušava njegova manična depresija i životni problemi, koji su rezultirali nepouzdanošću, pa je bilo jasno da će morati naći zamjenu (na žalost, Nigel je umro 1992. od predoziranja). U pomoć je uskočio Mark Brzezicki (iz Big Country) pojavivši se i na snimanju video spota za "Sanctuary". Uspjeh tog singla samo ih je ohrabrio - u srpnju 1985. s gost-bubnjarom Brzezickijem ulaze u Jacob's Studios u Farnhamu i snimaju album "Love". Producira ih Steve Brown, s kojim virtuozo-Duffy temeljito radi na zvuku svoje gitare, na čiju se teksturu nadogradilo sve ostalo na albumu.
Uz "She Sells Sanctuary" tu su bile isto tako strukturalno jednostavne i moćne "Rain", "Nirvana" i "Revolution", spremne za puno veće koncertne prostore. Drugo lice albuma s pjesmama "Brother Wolf Sister Moon" i "Black Angel" bilo je ovijeno mistikom i nečim mračnim što je grebalo ispod površine. A opet, tu je bila i nova faza benda koja se nazirala iz "The Phoenix" i "Love", zadnjih pjesmama napisanih za ovaj album. Klasičnim rock riffovima, wah-wah efektima i blueserskim solo dionicama Duffy je reflektirao Hendrixa i Cream. Bilo je to značajno razdoblje u razvoju benda. Locirali su stil koji im je ležao prirodno i u kojem su se osjećali oslobođeno.
Album "Love" izlazi u listopadu 1985. i ubrzo dostiže prodaju od 200.000 primjeraka, a dok su novine zaokupljene sa The Smithsima, The Cult kreću na rasprodanu turneju Europom i Amerikom. Novi bubnjar bio je Les Warner. Otprilike pola godine kasnije, u lipnju 1986., vraćaju se 'doma' i sa Simple Mindsima sviraju na Milton Keynes Bowlu. U te dvije godine održavaju oko osamdeset koncerata. Album "Love" i taj novi psihodelični gothy rock zvučni zid donio im je cijelu novu publiku, okončao jedno razdoblje, a novo je bilo pred vratima.
Tu su počeli i problemi. U rano ljeto 1986. počinju raditi na novom albumu. U srpnju ulaze u Manor Studios u Oxfordshireu, u to vrijeme jedne od najluksuznijih studija u Engleskoj, opet s producentom Steveom Brownom. Očekivalo se da naprave "Love II", iako su oni htjeli nešto žešće i drugačije od "Love" albuma iz 1985. godine. Treći album trebao je izaći u jesen '86. i lansirati ih u rock mainstream. Trebao se zvati "Peace". Umjesto toga, postao je 'veliki izgubljeni album', natjerao grupu da ponovo razmisli o svom pristupu muzici, i ultimativno bio prekretnica u njihovoj karijeri (nakon što su shvatili "Peace" nije ono što žele).
Snimanja su bila naporna zbog tenzija između Iana i Billyja, a u svemu tome producent Steve Brown našao se točno između, pokušavajući dovesti stvari u red. Kako se ljeto '86. bližilo kraju, bilo je evidentno da "Peaceom" nitko nije zadovoljan. Cijeli je zvuk bio preproduciran. The Cult nisu bili zadovoljni onime što je Steve Brown napravio, jer to jednostavno nisu bili oni. Dio krivnje leži i na njima, ali pristup producenta je bio previše isti onom na "Love“"albumu (drugim riječima, krivi), dok su ga The Cult prerasli i krenuli na novi. Slijedilo je novo miksanje snimljenih pjesama, potrošeno je još više novaca, tako da je cijelokupna cifra za "Peace" projekt bila oko 200.000£. Bogati mozaik efektima zamaskiranih gitara, back-vokala, truba i saksofona možda je i opravdavao toliku cifru, ali je u svemu nedostajala ona karika agresivnosti i čistoće po kojoj su The Cult bili prepoznatljivi.
U studenom 1986. Billy i Ian odlaze u New York pokupiti studentsku nagradu 'Best Single Of 1986' za "She Sells Sanctuary". Tamo su upoznali 23-godišnjeg genijalca iz Def Jam Recordsa koji je prethodno uspješno spojio rock i rap, proslavio Beastie Boyse s albumom "Licensed To Ill" i radio s Run DMC. Zvao se Rick Rubin. Njegov rad sviđao se Billyju i Ianu, pa ga 'pritišću' da remiksira "Love Removal Machine", snimljenu tog ljeta. Nakon što su uvjerili Ricka da je on pravi čovjek za remiksiranje pjesme, odlaze u Englesku po master-trake i naoružani njima vraćaju se natrag u New York, sretni što bi ih Rubin mogao spasiti. On nije ostao previše impresioniran, ali vidio je potencijal. Njegova opcija je bila da ponovo snime "Love Removal Machine" i nekoliko drugih pjesama - i to od nule. Jedino tako dobit će ono što žele.
Tako je i bilo. Ianu i Billyju se jednog hladnog dana krajem studenog '86. u New Yorku iz Engleske pridružuju basist Jamie Stewart i bubnjar Les Warner. Electric Lady Studios, duh Hendrixa iznad njih, prava atmosfera za ono što su radili. Bend na iznajmljenoj opremi rearanžira sve pjesme, odstranjuju svu nepotrebnu kićenost i rade novu formu iz svega. Taj novi materijal postat će album "Electric". Sav dotada snimljeni materijal iz Manor studija objavljen je 2000. na "Rare Cult" box-setu, a dio i ranije na singlovima.
Njihov zabrinuti menadžment u Londonu imao je puno pitanja i malo odgovora za cijelu tu novu aferu. I račun od 200.000£ za Manor studije u Engleskoj! Oko Božića 1986. stižu u New York na sastanak s grupom vidjeti što se to dešava. Odmah su bili uvjereni, jer novo-snimljeni materijal zvučao je izvanredno, ojačano i vitalno, čak toliko da su bili spremni privremeno zaboraviti ogroman račun. Cijelokupno stanje i motivacija grupe bili su na novoj razini, a bradati Rubin radio je 16 sati na dan s njima u studiju. Menadžment im daje zeleno svijetlo da završe album u New Yorku, željno iščekujući gotovi produkt. Završivši sve, The Cult se vraćaju u Englesku s materijalom kakav je nedostajao u britanskom rocku preko desetljeća.
Jednostavan, zaprepaščujuće čist, lišen ikakvog ukrasnog kiča, ponosno gol, otkriven, "Electric" je bio pokušaj The Culta da daju nastavak veličanstvenosti Led Zeppelina iz ranih sedamdesetih, dok su istovremeno ostali vjerni svojem post-punk idealizmu. S njime su preoblikovali rock u nešto drugačije od najezde lažnih, boy-toy napudranih 'rockera' u tenisicama, koja je harala u osamdesetima. Album je bio agresivni pribor za preživljavanje na pustom otoku. Kolizija dviju kultura - britanske rock kulture i američke rock kulture (prema riječima Billyja Duffyja).
"Electric" izlazi u travnju 1987. Uz "Love Removal Machine", na njemu su bili i energični, srčani, snažni rock monoliti "Wild Flower" i "Peace Dog", te više bluesy "Lil' Devil". Slijedi turneja na kojoj su svaki centimetar kožnog outfita na sebi izgledali dostojno napravljenog postignuća. Jamie Stewart na toj turneji privremeno prelazi na ritam-gitaru, a na njegovo mjesto dolazi Kid 'Haggis' Chaos.
Američki dio odrađuju s Billy Idolom, a jedan dio za The Cult otvaraju tada nepoznati Guns N' Roses. S više od 100 datuma, bila je to klasična glasna razuzdana rock'n'roll turneja koja će baš zbog toga i završiti ranije, bez japanskog dijela. Još nešto je moralo popustiti - 1988. odlazi bubnjar Les Warner. U cijelom tom tornadu događaja, The Cult, sada u sastavu Astbury/Duffy/Stewart, otpuštaju svoj engleski menadžment i iz Londona sele u Los Angeles, postavljajući scenu za svoj novi album, najprodavaniji u cijeloj karijeri.
Turneja '87./'88. otvorila je Astburyjev apetit za pustošenjem i divljanjem, on sam je cijedio skoro sav profit ostvaren od koncerata razbijanjem opreme i uništavanjem hotelskih soba. Izgubio je osjećaj s idealima koji su ga natjerali da se pridruži bendu na početku, bio je izvan kontrole i živio je pravi rock'n'roll život. Normalno da je to imalo utjecaj na cijeli bend. Zato je njihov četvrti album "Sonic Temple" trebao biti svježi početak. Zato su otišli na novo mjesto - američku zapadnu obalu, u Los Angeles. Bilo je kasno ljeto 1988. Za snimanje četvrtog Cultovog albuma basist Jamie Stewart je među 150 rezimea različitih bubnjara odabrao iskusnog session-bubnjara. Zvao se Mickey Curry (on je bio već peti bubnjar od 1983.). Za novog menadžera su uzeli 'tešku kategoriju' u rocku, Howarda Kaufmana.
Rad na albumu "Sonic Temple" počeo je u jesen 1988. u kanadskom Vancouveru. Producirao ih je Bob Rock, koji se radom na tom albumu lansirao u društvo 'velikih'. Duffy i Astbury imali su suprotne ideje o tome kakav bi album trebao biti. Duffy je htio stadionsku bombastičnost, veliki rock album, a Bob Rock se slagao s njime. Zanemarivši želje Astburyja, realizacija je krenula u Duffyjevom smjeru s gomilom ogromnih, bombastičnih aranžmana.
Proizašli su neki od najvećih hitova do tada - "Fire Woman", "Sweet Soul Sister", "Sun King" i "Edie (Ciao Baby)", inspirirana Warholovom starletom Edie Sedgwick koju je Ian simpatizirao, osjećajući veliku empatiju. Duffy je definitivno došao na svoje, Les Paul kojeg je svirao na zidovima Marshall pojačala doveo ga je do statusa gitarskog heroja. Astbury je karizmom i vokalom prerastao u Morrisona te generacije.
"Sonic Temple" izlazi u travnju 1989. i dostiže top pozicije u Britaniji i Americi (3. mjesto 'kod kuće' i 10. u SAD-u, pretekavši "Disintegration" od The Cure, pa su The Cult nakratko bili najveći britanski bend). Službeni dio The Cult inventara postaje bubnjar Matt Sorum. Stadionsku turneju počinju kao predgrupa Metallici, a onda kreću na vlastitu "Sonic Temple World Tour". Baš kad im je krenulo na globalnoj razini, baš kad su bili najveći rock'n'roll bend na svijetu, Astburyjevi privatni problemi vukli su ga u autodestrukciju.
Saznao je da će mu uskoro od raka umrijeti i otac. U rujnu '89. na MTV Awards sviraju "Fire Woman", u listopadu i studenom turneja tutnji Europom, u prosincu se opet vraćaju na američki dio koji traje do travnja 1990. godine. Sve skupa održavaju oko 170 koncerata. Taj zadnji nastup 3. travnja '90. u Los Angelesu obilježile su dvije stvari - Jamie Stewart, basist koji je s njima od početka, odlučuje otići iz grupe (i muzike) općenito, a Matt Sorum dobiva ponudu za sviranje u Gunsima.
Smrt oca je otrijeznila Astburyja, iako je bio shrvan. Polovicom 1990. odlazi u Kanadu pokušavajući izbrisati loše uspomene i dovesti se u red. Iste godine iskorištava moć i utjecaj koje je stekao uspjehom "Sonic Temple" albuma, pa 6. i 7. listopada organizira dvodnevni multi-žanrovski festival "The Gathering Of The Tribes" na kojem su, između ostalih, nastupili Ice T, Public Enemy, The Charlatans, The Mission, Soundgarden, Iggy Pop i The Cramps.
Festival je bio preteča i ideja za Lollapalooza festival Perryja Farrella, koji je krenuo godinu kasnije (1991.), ali Astbury nikad nije dobio dovoljne zasluge za sve to zajedno, pa je odustao od daljnjeg organiziranja (iako u intervjuima često priča o toj ideji koju su mu ukrali). Cijelu Seattle grunge scenu koja je eksplodirala 1991. Astbury je upoznao već prije. Soundgarden, te Jeff Ament, Stone Gossard i Andrew Wood iz Mother Love Bone bili su njegovi prijatelji (Jeff i Stone osnivaju Pearl Jam nakon smrti Andrewa Wooda).
Očekivanja za sljedeći album bila su visoka nakon onolikog uspjeha prethodnog. Album "Ceremony" snimaju u Hollywoodu, producira ih Richie Zito, a u koprodukciju se prvi put uključuju Billy i Ian. Koliko god je "Sonic Temple" bio komercijalno uspješan, toliko je "Ceremony" imao neke od najsnažnijih pjesama koje dotad potpisuju Astbury i Duffy - "Wild Hearted Son", "Heart Of Soul", "Earth Mofo", "White" i "Indian". Bio je to očišćeni zvuk The Culta, Astbury u najboljoj formi i Duffyjevo gitarsko umijeće na vrhuncu. Bubnjeve je opet odsvirao Mickey Curry, a bas gitaru session-muzičar Charley Drayton.
Najbolji opis albuma je i sama fraza čiste iskrenosti i jasnoće iz njegovih korica - 'Earth, Soul, Rock'n'Roll'. "Ceremony" izlazi u rujnu 1991. i odmah počinje "Ceremonial Stomp Tour 91/92" – turneja na kojoj je za bubnjevima Michael Lee (njega regrutiraju Jimmy Page i Robert Plant za reunion 1994.), a Kinley Wolfe na bas gitari.
U studenom '91. snimaju "Live Marquee MCMXCI" u legendarnom londonskom klubu. Dio rasprodane turneje predgupa im je Lenny Kravitz. Među desecima odličnih koncerata u 1992. ističe se Finsbury Park u Londonu, gdje u lipnju predvode svoj vlastiti festival na kojem još nastupaju i Pearl Jam, PJ Harvey, Mercury Rev, L7. Rade i strategiju budućnosti benda, dok u međuvremenu 1993. izlazi kompilacija singlova "Pure Cult", koja zasluženo dolazi na prvo mjesto britanske ljestvice. Na "Pure Cult" stavljaju pjesmu "The Witch" (u produkciji Ricka Rubina), napisanu još 1989., ali snimljenu 1992. - hommage Stone Rosesima, Happy Mondaysima i cijeloj Manchester-sceni koju je Astbury iznimno poštovao.
U to doba formira se završna faza benda, prije raspada 1995. godine. Pridružuju im se Craig Adams (član The Sisters Of Mercy i The Mission u osamdesetima) na bas-gitari i Scott Garrett - inventivni bubnjar iz Washingtona koje se odlično uklopio. Taj sastav bio je jedan od najčvršćih do tada, a do ožujka '95. odrađuju oko stotinjak prisnih i snažnih rock'n'roll koncerata. S Adamsom i Garrettom 1993. počinju raditi na još jednom albumu koji je bio drugačiji od onog prije, i to po principu koji su imali od početka karijere.
Album će nazvati jednostavno "The Cult". Rade opet s Bobom Rockom, koji im daje potpunu slobodu, a i sam sudjeluje na nekoliko pjesama. Od covera albuma, do introspektivne prirode tekstova, bilo je jasno da ne idu za novcem, nego za čistim r'n'r užitkom preko kojeg utvrđuju tko su i koji su im korijeni - bio je to intimno iskren rock'n'roll album i imao je elemente svih albuma prije, ali opet, bio je i prilično eksperimentalan. Odbili su kritičarska očekivanja da opet naprave stadionski rock album, i radije krenuli (opet) svojim putem, ostavši vjerni svojim principima.
Klasična energična pure-cult turneja traje do ožujka 1995. i nastupa u Rio de Janeiru. Ian je 'pregorio' i odlučio izaći iz grupe, te se posvetiti svojim solo-projektima. Bilo mu je dosta muzičke industrije, rocka, koncerata i svega skupa. To je bio prvi (privremeni) raspad The Culta. Dvanaest godina, šest studijskih albuma, oko 650 respektabilnih koncerata (!), značajan utisak na britanski rock i rock općenito - to su bile činjenice koje su do tog trenutka stajale iza benda. Legenda se privremeno zaustavila, sve do 1999. i ponovnog dizanja iz pepela.
U međuvremenu, Ian se maknuo od šire javnosti i osnovao manje komercijalne Holy Barbarians. U njima su bili i Scott Garrett, bubnjar sa zadnjeg Cultovog albuma, njegov brat Matt Garrett na bas-gitari, te Patrick Sugg na gitari. U Liverpoolu snimaju album "Cream" koji izlazi u svibnju 1996. (produkcija - Astbury i Matt Hyde). Holy Barbarians sviraju po manjim klubovima, bez pritiska i potpuno drugačije od velikih turneja iz The Cult dana.
Duffy svira u grupi Coloursound s Mikeom Petersom, Craigom Adamsom i Scottom Garrettom. Album im izlazi 1999., no nije na onoj razini koju je postizao s Astburyjem, iako je relativno dobar rock album. Svoju prirodu eksperimentiranja sa glazbom Astbury je uobličio na dugo pripremanom, više elektroničkom solo albumu "Spirit\Light\Speed" koji izlazi 2000. godine, kad su The Cult već ponovo bili okupljeni.
U The Cult dnevniku stoji da je 1999. bila godina ponovnog okupljanja grupe. Nakon nekoliko godina koje je svatko proveo na svojoj strani, sa svojim projektima, Astbury i Duffy opet se pojavljuju zajedno na pozornici, po prvi puta nakon četiri godine. Sve se odvilo 5. travnja na svirci Neurotic Outsidersa u hollywoodskom noćnom klubu The Viper Room, čiji je vlasnik Johnny Depp (isti onaj klub ispred kojeg je '93. kontroverzno umro glumac River Phoenix).
Na pozornici se, na iznenađenje svih, pojavljuju Astbury i Duffy. Pridružuje im se bubnjar sa "Sonic Temple" turneje, Matt Sorum (tada u Neurotic Outsidersima) i The Cult su ponovo oživljeni. Privremeni basist postaje Martyn LeNoble (ex-Porno For Pyros).
Ubrzo kreću na povratničku turneju po Americi naslovljenu "Cult Rising". Iako bez ikakvog novo snimljenog materijala, turneja se pokazala kao jedna od najiščekivanijih te godine, s vrlo dobrim interesom publike željne dobrog rock'n'rolla. Te godine održavaju oko pedeset koncerata, a sviraju i na Tibetian Freedom Festivalu u Chicagu (Iana su oduvijek privlačile spiritualne stvari, a do 1999. je već proveo neko vrijeme u Nepalu i na Tibetu, proučavajući Istočnjačku kulturu). Godinu iza (2000.) provode koncertno, u srpnju izlazi Ianov solo album "Spirit\Light\Speed", snimljen ranije. The Cult s producentom Michaelom Beinhornom snimaju "Painted On My Heart", glavnu pjesmu za film "Gone In 60 Seconds" koja ih ponovo stavlja na mapu, dok oni početkom 2001. počinju raditi novi album.
Odabrali su starog prijatelja Boba Rocka za produkciju albuma "Beyond Good And Evil" (prethodno je s njima radio '88. i '94.). Bio je to prvi album izvan Beggars Banquet diskografske kuće, jer su The Cult potpisali za gigante iz Atlantic Records (no Beggars 2000. reizdaje gotovo cijelokupni remasterirani Cult katalog, te šesterostruki "Rare Cult Box Set" s gomilom neobjavljenih materijala).
Početkom lipnja "Beyond Good And Evil" izlazi na tržište, predstavljem singlom "Rise". Već poznata zbrka oko basisata nije nedostajala ni ovdje, pa je tako nakon Martyna LeNoblea i Chrisa Wysea (koji su svirali na albumu) turneja odrađena sa trećim basistom Billyjem Morrisonom. Predgrupa su im Monster Magnet. U ljeto se po prvi put nakon sedam godina pojavljuju u Engleskoj, na festivalima u Leedsu, Glasgowu i Readingu, a vlastiti show održavaju u londonskoj Brixton Academy. U listopadu u Los Angelesu snimaju koncert, koji se 2002. pojavljuje na DVD-izdanju "Live Cult: Music Without Fear".
2002. godine Ray Manzerek, Robbie Krieger i John Densmore ponovo okupljaju The Doorse. Angažiraju Astburyja za pjevača, kojemu je Morrison bio velika inspiracija, iako je s godinama i on sam proživio rock'n'roll ekscese značajnih razmjera. Matt Sorum odlazi u Velvet Revolver, a basist Billy Morrison svojim putem. U listopadu manji broj koncerata po zapadu SAD-a sviraju u postavi iz devedesetih, sa Craigom Adamsom i Scottom Garrettom.
TV kuća VH1 snima emisiju "Behind The Music" posvećenu The Cultu. Javljaju se problemi s Atlantic/Lava diskografskom kućom, i The Cult opet počinju stagnirati i nestajati s pozornica (bolje reći, izbivati). Tako "Beyond Good And Evil" turneja nikada nije prošla Europom, osim Engleske.
Ianova turneja sa The Doors Of 21st Century uzela je maha brojnim koncertima od 2003. do 2005., a nastavila se i ove godine. Negdje u siječnju 2006. Astbury i Duffy putem medija obavještavaju da je opet došlo The Cult razdoblje. Pauza je bila skoro četiri godine. Ponovno povezivanje The Culta s njihovim plemenom u Americi počelo je u ožujku u San Franciscu.
Odabrali su The Fillmore - pravo, legendarno mjesto s pravom atmosferom. Ovog puta s Astburyjem i Duffyjem su Chris Wyse na bas-gitari (svirao s njima 2000. i na "Beyond Good And Evil" albumu), te bubnjar John Tempesta. Njihov povratak u divljinu naslovljen je "The Cult: A Return To Wild U.S. Tour 2006".