Rade Jovanovic - Biografija

Dok u Art kući sevdaha, uz mnogo pijetata prema dragom čovjeku i slavnom narodnom umjetniku, stojim ispred panoa pokojnog Rade Jovanovića, misli mi lete u Goaražde, sada bio se već moglo reći, u davnu 1986. godinu. Toga četvrtka, 17.aprila 1986.godine, doslovno cijelo Goražde bilo je na ispraćaju Rada Jovanovića, svoga najpoznatijeg, najkontroverznijeg i, neće biti pretjerano ako kažem, najsvestranijeg sugrađanina.

Svoj cijeli i nedugi život Rade Jovanović posvetio je pjesmi i svemu onome što uz pjesmu ide. Napisao je i komponovao mnoge pjesme koje su već za života autorovog prihvaćene kao narodne. Nadam da će neki budući čitalac ovih redaka u 21.vijeku prepoznati neko stanje vlastite duše i u pjesmama koje je napisao Rade Jovanović.

Dakle, nadam se da će Radove pjesme kao što su "Malenim sokakom ne prolazim više", "Prođoh Bosnom kroz gradove" (koautorska sa Dragišom Nedovićem), "Često mlađan prošetam kraj Drine", "Jablani se povijaju", "Sjećaš li se, ratni druže", "Bolan ti ležim, jarane" i tolike druge i slične još dugo poživjeti kroz naredna desetljeća kakva je sudbina uvijek čekala prave pjesme.

Kao i većina pravih, istinskih umjetnika kraj života Rade Jovanović je dočekao gotovo u neimaštini. Nije se žalio. Hodio je, dok je mogao, uspravan i gord kao najviši jablan iz njegove pjesme. Rade Jovanović nije bio naročito školovan čovjek (mislim da nije imao ni pravu srednju školu) a bio je obrazovan kao akademik. Bio je darovit i znatiželjan. Poslije velikog uspjeha koji je doživio svojom pjesmom "Ne pitaj me, stara majko, kad ti kasno dođem", osjećajući sve praznine zbog nedostatka stručne muzičke naobrazbe, otišao je kod jednog uvaženog profesora muzike i rekao: "Profesore, molim vas, pomozite mi da se pripremim za prijemni ispit na muzičkoj akademiji. Želim da studiram na odsjeku za kompoziciju. . ."

Profesor je, zamislite lucidnosti i dobronamjernosti, rekao: "Nemoj to činiti. Dobit ćemo time jednog akademski obrazovanog čovjeka i izgubiti izvornog, istinskog i najautentičnijeg stvaraoca." Rade je poslušao profesora. Tako osokljen napisao je, možda, najbolje pjesme. Njegova pjesma "Kad sretneš Hanku", izdvojena izvan muzičkih okvira, mogla bi i može odtrpjeti i vrlo stroge kriterije pri literarnom vrednovanju. Isti je slučaj, recimo, i sa pjesmom "U tuđoj zemlji" u kojoj Rade Jovanović tka najtanahnije tkivo o najvrelijim emocijama - o nostalgiji, pokazujući nam da se o rodnom kraju, o zavičaju, može pjevati i ovako:

Njiše se zlato klasje po rodnim poljima
A sjenka tihe tuge popala po njima.
Mirišu pšenice zrele, leluja zlatni klas
Tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

O rodni kraju, ti si nam blago svo
srce te želi u tuđoj zemlj, daleko, daleko. . .

Rade Jovanović bio je i dječiji pjesnik. Kompomovao je horske kompozicije, ali i dječije šlagere. Bavio se i humorom.

Osobenjak, zanesenjak, šeret, boem, svestrano odbareni umjetnik i divna ljudina Rade Jovanović, koji možda nije bio potpuno shvaćen u sredini u kojoj je živio, želio je da njegov posljednji rastanak sa svojim gradom i sugrađanima bude upravo onakav kakav je Rade bio tokom svoga života. Neobičan, nesvakidašnji i do najprostije jednostavnosti drugačiji od ostalih. Ubio se iz trofejnog pištolja u svoj spavaćoj sobi u kojoj je uvijek, na počasnom mjestu, stajala Jesenjinova fotografija.

Na golemim mukama našli se se prijatelji i poštovaoci djela Rada Jovanovića kada je na sahrani trebalo ispuniti njegove posljednje želje. Supruzi Vukici je, znatno prije samoubistva, rekao kako ne želi ničijeg plača na svojoj sahrani. Naredio je da na sahrani sviraju samo violine i harmonike i da se pjevaju njegove pjesme. Rekao je, također, da ne želi ni krst ni piramidu kao biljeg u povorci i na grobu. Tražio je da se pred povorkom nosi borova grana i u grani njegova fotografija. Volio je bor ispred svoga stana i želio je da ga barem njegov jedan dio doprati do groba.

Želja mu je djelimično ispunjenja. Nošena je borova grana sa Radovom fotografijom ali je nošena i piramida. Kovčeg Rada Jovanovića iznesen je uz zvuke njegovih pjesama "Negdje u daljine" i "Ne pitaj me stara majko". Niko nije pjevao. Goražde je plakalo. Jedan od zvaničnika u oproštajnom govoru reče: "Sahranjivalo je Goražde u svojoj dugoj historiji mnoge drage ljude, ali nikada do sada nije sahranjivalo narodnog, svog pjesnika. Činimo to u vrijeme upravo kao što je ono iz Radove pjesme o Goraždu u kojoj se kaže:

". . .cvjeta cvijeća svakojakih boja
a Goražde puno perivoja. . ."

Onda je beskrajna povorka krenula ka novom groblju na najljepšem goraždanskom proplanku. Srednjoškolski hor je pjevao Radovu omiljenu pjesmu "Na obali Drine jednog mutnog dana". Od Rada Jovanovića opraštalo se Goražde i prijatelji, a meni su se u glavi neprekidno vrzmali Jovanovićevi stihovi:

A po čemu da se prepoznamo
Bosno moje mladosti i sna
Zar mi više pjevati ne znamo
drage pjesme što ih srce zna?!

Potom je zatutnjila zemlja, zacviljela violina, zajecala harmonika. Iz obližnjeg luga, kao na nepostojeću komandu, oglasio se čitav hor slavuja. Nevine ptice zapjevale su narodnom pjesniku. Da čovjek ne povjeruje. Bilo je fantastično. Zato i treba vjerovati.